Govorno-jezični razvoj jedan je od najvažnijih razvojnih procesa u ranom i predškolskom djetinjstvu. Jezik djetetu omogućuje mnogo više od samog izražavanja želja i potreba – njime dijete upoznaje svijet, gradi odnose, izražava osjećaje, postavlja pitanja, razmišlja, pregovara, pripovijeda i postupno oblikuje vlastito razumijevanje sebe i svega što ga okružuje.
Razvoj govora započinje mnogo prije prve izgovorene riječi. Beba sluša glasove, prati lice osobe koja joj govori, reagira na intonaciju, izmjenjuje pogled i glasanje s odraslom osobom te postupno otkriva da komunikacijom može privući pažnju i prenijeti poruku. Nakon prvih riječi rječnik se postupno širi, riječi se povezuju u rečenice, a dijete postaje sve sposobnije razgovarati, postavljati pitanja, opisivati događaje i prepričavati vlastita iskustva.
Tijekom predškolske dobi razvijaju se i vještine koje će kasnije biti važne za uspješno ovladavanje čitanjem i pisanjem – slušanje i razumijevanje priče, uočavanje rime i glasova u riječima, praćenje slijeda događaja, prepričavanje te razumijevanje da napisane riječi nose određenu poruku.
Pritom je važno imati na umu da se svako dijete razvija svojim tempom. Djecu ne trebamo međusobno uspoređivati, ali im možemo svakodnevno pružati mnoštvo kvalitetnih prilika za slušanje, razumijevanje i uporabu jezika.
Najbolji poticaji već se nalaze u svakodnevnom životu
Za poticanje govora nisu uvijek potrebne posebne vježbe, kartice ili didaktički materijali. Jedan od najboljih načina poticanja govorno-jezičnog razvoja jest jednostavno – uključiti dijete u svakodnevni život i razgovarati s njim o onome što zajedno radimo i doživljavamo.
Dok se odijevamo možemo imenovati odjeću, dijelove tijela, boje i radnje:
„Obuvamo čarape. Gdje je druga čarapa? Danas imaš plave čarape. Što ćemo obući nakon čarapa?“
Dok pripremamo obrok možemo razgovarati o hrani, okusima, mirisima, bojama i količinama:
„Režemo jabuku. Jabuka je crvena i okrugla. Kakva je iznutra? Je li tvrda ili mekana? Što još možemo napraviti od jabuka?“
U šetnji možemo zajedno promatrati i opisivati svijet:
„Čuješ li nešto? Tko proizvodi taj zvuk? Vidiš li psa? Što pas radi? Kamo ide autobus? Što misliš, kamo svi ti ljudi putuju?“
I pospremanje igračaka može postati jezična aktivnost:
„Stavi medvjedića na policu, automobil pokraj kutije, a loptu u košaru.“
Dijete pritom ne usvaja samo nazive predmeta nego i glagole, pridjeve, prijedloge i prostorne odnose te vježba razumijevanje složenijih uputa.
Drugim riječima, govor se razvija dok živimo, igramo se i nešto radimo zajedno.
Manje ispitivanja, više pravog razgovora
U želji da dijete nešto nauči odrasli ponekad nesvjesno pretvore razgovor u niz pitanja:
„Što je ovo?“ „Koje je ovo boje?“ „Kako se ovo zove?“ „Koliko ih ima?“
Takva pitanja imaju svoje mjesto, ali je za razvoj jezika važno da komunikacija ne postane stalno provjeravanje djetetova znanja.
Pokušajmo češće komentirati, opisivati i nadograđivati ono što dijete samo kaže ili radi.
Ako dijete kaže: „Auto ide“, možemo odgovoriti: „Da, veliki crveni auto brzo ide cestom.“
Ako kaže: „Pas!“, možemo dodati: „Da, mali smeđi pas. Pas trči za loptom.“
Tako djetetovu riječ ili kratku rečenicu prirodno proširujemo i pružamo mu bogatiji jezični model bez zahtjeva da ga odmah mora ponoviti.
Jednako je važno ostaviti djetetu vrijeme za odgovor. Kada nešto želi ispričati, zastanimo, pogledajmo ga i saslušajmo. Ne moramo završavati rečenicu umjesto njega niti odmah ispravljati svaku pogrešku.
Djetetu je važno osjetiti:
„Ono što želiš reći važno mi je. Slušam te.“
Takav osjećaj sigurnosti i prihvaćanja potiče želju za komunikacijom i daje djetetu slobodu da jezik istražuje, isprobava i postupno usavršava.
Slikovnica – jedan od najvrjednijih poticaja za razvoj govora i jezika
Posebno mjesto u ranom govorno-jezičnom razvoju pripada slikovnici i zajedničkom čitanju.
Čitanjem dijete upoznaje riječi i izraze koje možda ne susreće često u svakodnevnom razgovoru. Povezuje izgovorenu riječ sa slikom i značenjem, uči pratiti slijed događaja, upoznaje strukturu priče, razvija pažnju i pamćenje te postupno uči opisivati i prepričavati.
No možda je još važnije ono što se događa između odrasloga i djeteta dok zajedno drže slikovnicu.
Zajedničko čitanje ne mora izgledati tako da odrasli pročita svaku riječ od prve do posljednje stranice, a dijete mirno sluša.
Naprotiv – zastanimo. Pogledajmo ilustracije. Dopustimo djetetu da okreće stranice, pokazuje, komentira, postavlja pitanja i vraća se na ono što ga zanima.
Kako „razgovarati“ sa slikovnicom?
Dok zajedno čitamo možemo pitati:
„Što vidiš na slici?“
„Što dječak radi?“
„Gdje se sakrio medo?“
„Što misliš, što će se sada dogoditi?“
„Kako se ovaj lik osjeća?“
„Zašto je tužan?“
„Što bi ti napravio?“
„Je li se i tebi nekada dogodilo nešto slično?“
Kod najmlađe djece možemo jednostavno pokazivati i imenovati:
„Vidi, maca! Kako se glasa maca? Mijau! A gdje je pas?“
Dijete možemo potaknuti da dovrši poznatu riječ ili rečenicu, proizvodi zvukove životinja i vozila, pokazuje poznate predmete ili oponaša radnje likova.
Sa starijom djecom možemo razgovarati o tome što se dogodilo prvo, što poslije i kako je priča završila, pokušati predvidjeti nastavak ili izmisliti drugačiji završetak.
Možemo zatvoriti slikovnicu i zajedno se prisjetiti priče. Dijete može i samo „čitati“ priču prema ilustracijama.
Na taj način slikovnica postaje mnogo više od knjige koju odrasli čita djetetu. Ona postaje zajedničko mjesto razgovora, istraživanja, zamišljanja i pripovijedanja.
„Opet tu istu!“ – zašto je ponavljanje dobro?
Djeca često žele da im istu slikovnicu čitamo iznova. I iznova. I još jednom.
Odraslima je priča možda već dobro poznata, ali djetetu ponavljanje ima veliku vrijednost.
Svako novo čitanje pruža priliku da dijete bolje upozna riječi, rečenice i slijed događaja. Nakon nekog vremena ono počinje predviđati što slijedi, nadopunjavati poznate dijelove priče, izgovarati riječi zajedno s odraslim i naposljetku samo „čitati“ slikovnicu prema slikama i sjećanju.
Ista slikovnica svaki put može biti i malo drugačija.
Jednom možemo tražiti životinje. Drugi put imenovati boje i predmete. Treći put razgovarati o osjećajima likova. Četvrti put prepričavati događaje.
Zato ne trebamo žuriti s odlaganjem omiljene knjige. Ponavljanje djetetu daje sigurnost, a poznat sadržaj otvara prostor za sve aktivnije sudjelovanje.
Kako odabrati slikovnicu?
Dobra slikovnica prije svega treba biti primjerena dobi, interesima i trenutačnim mogućnostima djeteta.
U najranijoj dobi prikladne su čvrste kartonske, taktilne i jednostavne pojmovne slikovnice. Velike i jasne ilustracije omogućuju pokazivanje i imenovanje, a posebno su zanimljivi zvukovi životinja, vozila i druge onomatopeje.
Od prve do otprilike treće godine djeca uživaju u slikovnicama s prozorčićima, pomičnim dijelovima, ponavljanjima, rimama i kratkim tekstom. Potičemo ih da pokazuju, traže, imenuju i opisuju ono što vide.
Starija predškolska djeca mogu pratiti složeniju radnju i dulje priče. S njima možemo razgovarati o postupcima i osjećajima likova, uzrocima i posljedicama događaja, zamišljati drugačiji završetak i poticati ih da samostalno prepričaju priču.
Ne moramo, međutim, strogo pratiti dobne granice. Interes djeteta uvijek je dobar vodič.
Slikovnice koje možemo odabrati za poticanje govora, jezika i zajedničkog čitanja
Neke slikovnice posebno su osmišljene za poticanje ranoga govora, dok druge pružaju izvrstan materijal za razgovor, imenovanje, opisivanje, pripovijedanje i bogaćenje rječnika.
📖 Pino – Marta Galewska-Kustra
Serijal logopedskih slikovnica o Pinu odličan je izbor već za najmlađe. Pino uči govoriti i ostali naslovi koriste jednostavne situacije, prve riječi, slogove i onomatopeje koje dijete može pokušati oponašati.
Čitajući ih, ne trebamo tražiti od djeteta: „Reci ovo!“ Umjesto toga možemo se igrati: „Kako ide auto? Brm-brm! Kako se glasa maca? Mijau! A pas?“
Tako govor nastaje prirodno – kroz zajedničku igru i zadovoljstvo komunikacijom.
📖 Medo Bruno – Benji Davies
Slikovnice iz serijala o Medi Bruni, a posebno knjige usmjerene na prve riječi, nude mnoštvo prilika za pokazivanje i imenovanje.
Ne moramo pročitati cijelu knjigu. Otvorimo jednu stranicu i dopustimo djetetu da odabere što ga zanima. Imenujmo predmete, razgovarajmo o njihovoj boji, veličini i namjeni te tražimo slične predmete oko sebe.
📖 Piko – Eric Hill
Slikovnice o Piku s prozorčićima posebno su privlačne najmlađoj djeci jer ih neposredno uključuju u istraživanje.
„Gdje je Piko?“ „Tko se skriva iza vrata?“ „Što misliš da je ispod prozorčića?“
Jednostavno otvaranje prozorčića tako postaje povod za pokazivanje, imenovanje, razumijevanje pitanja, predviđanje i razgovor.
📖 Slikovnice Evenio – razgovarajmo o osjećajima i iskustvima
Vrijedno mjesto u obiteljskoj i vrtićkoj biblioteci mogu imati i slikovnice izdavačke kuće Evenio, osobito naslovi koji djeci približavaju emocije, odnose s drugima, različite svakodnevne situacije i izazove odrastanja.
Takve slikovnice odličan su poticaj za razvoj emocionalnog rječnika i sposobnosti pripovijedanja.
Dok čitamo možemo razgovarati:
Kako se lik osjeća? Kako to možemo prepoznati? Zašto se tako osjeća? Što mu se dogodilo? Što mu je pomoglo? Što bi ti napravio? Jesi li se ti ikada tako osjećao?
Dijete tako postupno uči imenovati ne samo ono što vidi – kuću, loptu, psa ili automobil – nego i ono što se događa u njemu i u drugim ljudima: sreću, tugu, strah, ljutnju, zabrinutost, uzbuđenje, ljubomoru, ponos ili razočaranje.
Razgovor o priči pritom potiče oblikovanje duljih rečenica, objašnjavanje, zaključivanje, povezivanje uzroka i posljedica te prepričavanje vlastitih iskustava.
Male jezične aktivnosti za svaki dan
Poticanje govora ne mora biti još jedna obveza koju trebamo dodati obiteljskom rasporedu. Puno je važnije prepoznati prilike koje već imamo.
- Čitajte zajedno svaki dan, makar nekoliko minuta. Dopustite djetetu da bira, pokazuje, komentira i okreće stranice.
- Imenujte i opisujte predmete, osobe, radnje, osjećaje, boje, veličine, zvukove i ono što zajedno primjećujete.
- Proširujte djetetove iskaze. Ako kaže „Maca spava“, možete odgovoriti: „Da, mala bijela maca spava na mekanom jastuku.“
- Postavljajte pitanja koja potiču razgovor. Umjesto samo „Je li ti bilo lijepo u vrtiću?“, pokušajte s „S kim si se danas igrao?“ ili „Što te danas nasmijalo?“
- Pjevajte, rimujte i izgovarajte brojalice. Ponavljanje, ritam i rima djeci su prirodno privlačni.
- Igrajte se pretvaranja. Trgovina, restoran, liječnik, frizer, kuhinja, lutke i životinje pružaju bezbroj prilika za spontani govor.
- Prepričavajte zajedničke događaje. Prisjetite se izleta, rođendana ili onoga što ste radili tijekom dana.
- Dajte djetetu vremena. Nemojte požurivati odgovor niti govoriti umjesto njega kada mu treba malo više vremena da oblikuje misao.
Ne moramo uvijek ispravljati – možemo biti dobar govorni model
Ako dijete riječ ili rečenicu izgovori nepravilno, nije potrebno svaki put tražiti da je ponovi.
Umjesto izravnog ispravljanja možemo jednostavno pravilno ponoviti njegovu poruku i malo je proširiti.
Dijete: „Dva auto.“
Odrasli: „Da, vidiš dva automobila. Jedan je crveni, a drugi plavi.“
Dijete je tako čulo pravilan oblik, a razgovor se nastavio bez prekidanja njegove želje za komunikacijom.
A što je s ekranima?
Slikovnica, razgovor i zajednička igra imaju jednu važnu osobinu koju ekran teško može zamijeniti – živoga sugovornika koji prati upravo to dijete.
Odrasla osoba vidi kamo dijete gleda, primjećuje što ga zanima, odgovara na njegovo pitanje, čeka njegovu reakciju, prilagođava riječi njegovu razumijevanju i nastavlja razgovor prema onome što dijete pokazuje ili govori.
Zato, kada želimo poticati govor i jezik, nastojmo stvarati što više prilika za stvarnu, dvosmjernu komunikaciju.
Čitajmo djeci – ali prije svega čitajmo s djecom
Kod zajedničkog čitanja nije najvažnije koliko smo stranica pročitali.
Ako se dijete na jednoj ilustraciji zadrži pet minuta jer je pronašlo nešto zanimljivo i o tome zajedno razgovaramo – to je vrijedno čitanje.
Ako želi ponovno otvoriti isti prozorčić – otvorimo ga.
Ako zna omiljenu slikovnicu gotovo napamet i želi je ono „pročitati“ nama – poslušajmo.
Ako nas jedna ilustracija odvede u desetominutni razgovor o nečemu što se djetetu dogodilo u vrtiću – slikovnica je napravila upravo ono što želimo.
Otvorila je prostor za komunikaciju.
Govorno-jezični razvoj ne događa se odjednom niti samo tijekom posebno osmišljenih aktivnosti. On raste iz tisuća malih svakodnevnih razgovora – iz riječi koje dijete čuje, pitanja koja smije postaviti, odgovora koje dobiva, pjesmica koje zajedno pjevamo, priča koje čitamo, igre koju dijelimo i osjećaja da netko želi čuti ono što ima za reći.
Zato razgovarajmo s djecom, imenujmo svijet oko njih, slušajmo njihove priče i pitanja, igrajmo se riječima i svakodnevno pronađimo vrijeme za slikovnicu.
Čitajmo djeci, ali još važnije – čitajmo zajedno s njima.
Jer upravo u tim zajedničkim trenucima gradimo temelje govora i jezika, ljubavi prema knjizi i čitanju, buduće pismenosti, učenja i sigurnosti djeteta u vlastito izražavanje.


